TADA I SADA: Srce boli zbog surove stvarnosti
Beograd je disao s Crvenom zvezdom i Partizanom, Sarajevo sa Željom i Sarajevom, Split sa Hajdukom, Mostar sa Veležom...

Piše: Milorad Bjelogrlić
Evo prođe sreda, a zatim četvrtak i dueli srpskih „velikana” Crvene zvezde i Partizana protiv Totenhema i Mančester junajteda. I šta smo videli?
Ništa lepo. Surovu i okrutnu stvarnost. Srpski klubovi su postali topovska hrana, zlobnici bi rekli ekipe za „trpanje” na kojima se popravlja gol razlika. Tragično je bilo gledati kolika je razlika u kvalitetu.
Bio sam svedok poslednjih mesec dana koliko su silnog truda, energije i napora uložile moje mlađe kolege da bi animirali javnost i privukli publiku na te utakmice u kojima je objektivno rečeno sve bilo unapred poznato.
Zvali su mnogobrojne sagovornike, da kažu nešto o tim rivalima, prelistali hiljade i hiljade tekstova iz prošlosti kada su naši klubovi bili i te kako respektabilni u Evropi i kao pobednici se vraćali kući sa Ostrva.
Sve je bilo uzalud. Naši predstavnici su u tim duelima primili 13, a nisu postigli nijedan gol.
Pripadam generaciji koja odlično pamti i evropske trofeje Crvene zvezde, Dinama, finala Partizana i Crvene zvezde, polufinala Željezničara, Radničkog iz Niša...
Beograd je disao s Crvenom zvezdom i Partizanom, Sarajevo sa Željom i Sarajevom, Split sa Hajdukom, Mostar sa Veležom. Fudbal se tih godina igrao srcem i bio glavna tema svih razgovora, na poslu, na pijaci, kod brice, naravno, u kafanama se satima pričalo samo o fudbalu.
Skoro da nije bilo čoveka u bilo kojem gradu koji za sebe nije mislio da je bolji trener od Miljana, Staneta, Ivića, Švabe...
Narod je pratio i po kiši i po blatu, ne samo utakmice, već i treninge. To se u socijalistička vremena zvalo „fudbalska kultura” i bilo sasvim normalna pojava.
Nikada se više neće vratiti to vreme, znam da više nikada više neću videti kako neko uklizava u noge bez da čuva svoju glavu, znam da nikada više neću ostati budan po celu celu noć posle neke značajne utakmice.
Sve to odlično znam i to je tako, ali mi dođe nekako teško i prođu me neki žmarci kad čujem huk sa tribina, entuzijazam mladih kolega, vrate se sve te uspomene i to davno izgubljeno vreme.
Kako sada deci i mladima da objasnim da su se taj Mančester junajted, Liverpul, Bajern, Real... tresli kao prut kada su dolazili u Beograd. Fudbal iz tog vremena je postao u neku ruku vrsta emocionalnog manifesta.
To sam odlično upamtio, ali ne vidim više ni Crvenu zvezdu, ni Partizan, ni takve heroje, asove, idole...
Ne vidim više ništa, osim stadiona iz prošlog veka na kojima igraju nekakvi stranci, neka naša deca šta sanjaju dres Reala, Barse, Bajerna, da što pre zgrnu lovu i da im sveti dres kluba za koji igraju ne znači baš ništa.
Ni trava nije više tako zelena i lepa kao u vreme kada su je Džaja, Kule, Dule, Pižon, Vaske, Paun, Moca, zubima grizli kad bi ga neko, makar i pomislio da ih pobedi na njihovom bunjištu.
Bilo ih je sramota da ih neko pobedi kod kuće. Propali bi u zemlju od stida.